Stajala sam na stepenicama kod zadjih vrata trole, naslonjena o šipku. Na jednoj stanici, kroz ta zadnja vrata, iza mene, utrča neki tip.
Pogledah u čoveka koji je sedeo pravo ispred mene, samo bočno, u njegovo lice, i...
Izgledao je kao samotnjak.
Gledao je u tipa koji je utrčao. Gledao je u njega, i delovao tako...
zaljubljeno...
Preko puta ovog "zaljubljenog", sedeo je drugi, koji je do pre minuta delovao kao da ide na dejt sa devojkom, ali sada,... sada je gledao u čoveka iza mene kao da je nemoćan odupreti se, kao da je nesvestan u kojoj mu je meri lepotan iza mene ukrao pažnju.
Nije moglo ostati na ovome. Morala sam se okrenuti, videti, na šta liči muškarac, koga tako očarano, hipnotisano gledaju drugi muškarci.
Bio je malo krupniji nego što je moj ukus. Imao je loše obrijanu bradu, i onu pankersku frizuru koja izgleda kao da ga je neko ojarcao, a ne ošišao. Napred i gore kratko, a na potiljku duže. Ne mogu reći da je bio nešto exta lep. Svakako ne mogu reći da je bio ružan, to ne. Ali je imao oke da se usereš.
Vidim ga ponekad. Liči na Ivana Zlatića, mršav, usukan, prekusturen, što bi moja keva rekla. Jedino što je crn. Viđam ga u prevozu. Sinoć je jeo kokice. Kada je izašao iz trole ostao je da stoji ispred otvorenih vrata. Piljila sam u njega, a kako i ne bih. Podigao je pogled i video da ga gledam. Zbunjen što ga gledam, nastavio je da zvera u mene. Ja se nakezih, a kez mi je bio uokviren crvenim karminom. On expresno obori pogled. Ja se zacenih...
Da li će da izdrka kad dođe kući?
Prvo je rekao: "Ja jedino cenim Katolike Albance, a njih ima malo..."
Potom je rekao: "Nemam ja predrasude!" misleći pri tom kako mu se plavuše od crnki više sviđaju estetski, ne zbog predrasuda.
I ne čudim se više što sam se naložila na Japance. Kad sam bila mala, sa tri drugarice sam se igrala apokalipse. Svađjalica je bila rat, mršavica je bila glad, a ona što je iskašljavala plućnu maramicu: Bolest. Ja sam naravno bila najmanje zanimljiva, pa sam bila samo smrt. Mene muškarci nikad nisu gledali, za razliku od niih. Zato se sad ložim na kamikaze. Oni imaju mirisa da pogledaju smrti u oči.
I ne čudi što nam škole sve više liče na klanice, a đaci na junad. I odrasli ne mogu da se skontaju sa svim nebulozama koje ih bombardiraju sa medija, iz sredine u kojoj žive, od političara (i politikanata = onih što se politikom bave iz ljubavi:), iz porodice, sa svih strana, pa kako bi klinci uopće mogli?
Svi su nakrcani najnesuvislijim
predrasudama, te "Katolici su otpadnici!" te: "Muslimani smrde!" te: "Svi Hrvati su zli!" pa: "Svi Bosanci su glupi!"; "Šiptari su ružni!" pa: "Svi Amerikanci su Iračani!", "Kinezima smrde noge!", "Crnje imaju veliku ...!" po kojima se još jedino može zaključiti da su svi drugi manje više uvek u krivu, a samo TI lep, mlad i pametan, pa svi još imaju razlog da te mrze, da ti zavide, da te preziru, pa je najnormalnija stvar da se pobiju jer su im oči različite boje, jer su im bubuljice drugačije raspoređene, jer im se ne sviđa ista devojka...
Ja kažem: "Neka ih, nek se pokolju! U kakve odrasle uopšte mogu da odrastu tako zatrovani? Bolje da ih nije!"
Eto samo da znate, ja više nisam student. Ne, to nije otuda što sam završila fakultet. A-a! Niti sam se ispisala. Nisam ja toliko iskrena.
Danas je 14. novembar.
Zašto je taj dan bitan?
Zato što su danas Vračevi?
Zato što su moju sadašnju cimerku, 2003, na dašnji dan, pretukli, izgazili, išutirali skineri u Dolaru?
Zato što su se rodili Claude Monet, princ Charles i kralj Husein? Možete se kladiti da ovaj dan nije bitan otuda.
Zato što su umrli Leibnitz i Hegel? Umrli su, pa šta s tim?
Ne, danas je moj 26. rođendan. Po zakonu o zdravstvenom osiguranju, ja od danas više nisam student. A zub me otkida...
Ali, zub manje-više. Problem je u poslednjoj plati iz banke. umesto 10.000,00 dobiću nepunih 8.000,00, jer su mi se tek danas javili. Tek danas sam mogla otići u zadrugu da mi obračunaju platu, a od danas, procenat koji uzimaju je 40%, umesto dosadašnjih 22,5%
Kakav rodjendan, a?
Subscribe to
Posts [Atom]