NOĆ:
Letnji dani su vreli, a noć je tiha, svi spavaju, ljudi, alapače sa ulice, koje stoje ispod mog prozora, pijani muškarci sa čekićem što stoje pored oluka, moj otac, u sobi sa jedinim tv-om, i sunce na nebu sa druge strane zemlje. Tako se kratke letnje noći, znatno hladnije od letnjih dana čine kao idealno vreme za učenje. Niko i ništa ne može da ometa skladnu pesmu između mozga i knjige. Osim ako se plašite insekata. Kao pripadnik primitivne ljudske rase, ja ne mogu da čitam bez svetla, pa je ono bitan preduslov i za moje obrazovanje. Upalim svetlo. A kako je zagušljivo, moram otvoriti i prozor. Naravno da na prozoru nemam nikakve spasonosne-seljačke zelene mrežice. I sve već jasno ukazuje na dalji sled događaja. Superiorne rase insekata, koji proždiru ljude cele, otkidaju im noge i crtaju ljudskom krvlju po zidovima, sa sve zastrašujućim efektima, klapetanja krilima, lupanja o patos, ili pak udaranja o zid, jedenja jedni drugih (što takođe zna da bude bučno), sve u svemu, k’o da ga je radio mladi piter džexon. Kada vas vide pokušavaju na brzinu da se sakriju negde u svom jednodimenzionalnom svetu. A izbor tih stvorova, tek dodatno zastrašuje. Muve, komarci, pauci. Bubašvabe su frustrirajuće do krajnih razmera, dok se debelo nezgrapno, ljudsko biće okrene, ona je već šmugnula u prvu rupu. Jedini način da ubijete bubašvabu je da je polijete vrelom vodom, brzo i bezmirisno. Ali za tako nešto, složićete se, ona ipak mora da bude u kadi. Ipak svi insekti su nule u odnosu na skakavce. Kao i kod ostalih insekata, moj strah od njih raste sa četvrtim stepenom njihove veličine, ali kod skakavaca postoji i dodatni faktor. Kako ubiti nešto čemu ne smeš da priđeš? Prilazim mu polako, šunjam se sa dva metra na metar priđem mu za pet minuta. I on se tad promeškolji i eto mene na drugom kraju sobe ispod stola ili već u zavisnosti od rasporeda nameštaja. Ali pravi užas nastupa kad on shvati da mu se radi o glavi onda počne da skače od vas, da beži, i da lupa o zid. A moja koža se naježi kao kaktus i ne smem da se mrdnem a molim ga da se smiri. Ja znate imam taj trip da se skakavci kao i mačke izvijaju u leđima, pa i ako im prilazite otpozadi, oni ipak uvek uspeju da vam skoče u kosu ili na lice. To mi se naravno nikad nije desilo, ali sam i dalje sigurna u izvodljivost tog manevra. Ali čist kjubrik-hičkok horor ispuni moju sobu ako uleti onaj veliki zeleni skakavac. Nije mi od neke utehe da je samo skakavac a ne bogomoljka, jer bogomoljke vam kidaju extremitete (svaka čast onome ko im je dao ime) a skavci samo piju oči. Ipak bogomoljku u životu nisam videla, osim jedne takođe zelene, ali dobro, a veliki zeleni skakavac mi bar jednom svakog leta uskače u sobu. Sećam se kao da je juče bilo, uleti mi to čudo u sobu a ja zovem oca da ga ubije. On ga uhvati i baci kroz prozor. Tad su bili veći kao moje stopalo, a sad su kao moj mali prst ali deblji, i jezivo zeleni. On se naravno vratio, i pošto je otac neuviđavan za moje patnje, pri drugom inkaunteru sam ja morala da se suočim sa gmazom.
Taktika je sledeća. Nema prilaženja dok može da skoči na vas. Zato uzmete neku krpu i bacite preko njega ali pažljivo, jer ako promašite eto njega gde srče vaše oko. A onda se punom težinom bacite na krpu i skačete po njoj. Nakon izvesnog vremena, dugom žicom sa kukom na vrhu potkačite krpu i probate da je skinete sa zveri. To je nešto poput gladijatorskih igara. A onda kako je zver ne moćna da se makne vi je humano dokrajčite vašim stopalom (obuvenim, obavezno).
Tako je bilo i sinoć.
Stavila sam krpu u plastičnu kesu i uzela špaknu da ubijenog monstruma stavim u istu kesu kako bih to spalila, kad primetih najčudniju stvar na svetu. Tu pored zveri neki srni konac se bacaka. =zar je još živ= pomislih i počeh dodatno da ga udaram ali u to ustanovih da kretanje konca nije uslovljeno već lično. Svojom kukastom žisom uhvatih konac, (crn i dug oko dvadeset centimetara) i ubacim u flašisu od sprajta u kojoj se sada nalazi bajata voda. Naravno, vođena svežim uspomenama na film ‘faculty’ odmah zatvorim kontaminirani sud i iznesem iz sobe, potom se vratim poslu ubacivanja posmrtnih ostataka monstruma u kesu pored krpe. Dok to radim pokušavam da shvatim šta je ono kog vraga. Skakavačka pantljičara ili drugi deo simbiotičke zajednice. U prvom trenutku sam mislila da je nekakav crevni sistem ako skakavci to imaju ili izmet, ali ništa nije odgovaralo činjenici da ze stvar kreće, samostalno. Kada je kontaminirani pribor bio sa druge strane vrata mirno sam se vratila lovu na drugog skakavca. To je znate moj drugi trip, skakavci uvek skaču u paru. Ni za ovo nemam konkretnih dokaza, ali sam sigurna da je tako. Bilo kako bilo noć je protekla mirno bez novih napada na moju tvrđavu.
DAN:
Svanuo je dan moji roditelji su se digli i ja sam ponela svoje zamorče, ocu na uvid, on se navodno razume u te stvari. M: to je konac, j: ali mrda se, o: to je parazit, m: neka travka, o: mrda se ženo, j- jedem u tom trenutku. O: nikad nisam video nešto ovakvo, a ja se bar razumem u te stvari, m: (koluta očima) crevni sistem, j: alo ženo mrda se, m: to je posledica talasanja vode, o: voda je mirna, (tu nastupa trenutak kad se u mom ocu budi nikad razvijeni naučni um) a jel mogu da ga izvadim iz vode da ga vidim na suvom? (nakon odobrenja da tako učini uzeo je majčine naočari i izašao napolje gde ga je dočekao hor gladnih mačaka.) Parazit, (dodao je kao novi zaključak po povratku) nikad nisam video takvo nešto, m: ma končić, o: ali kreće se, m: pa čime kad nema extremitete?, J: kao zmije ili gliste pobogu, etc. Ostalo je da otac svrati u neki institut i da se raspita. Ja sam bila ponosna, jedini srbin u istoriji koji ima parazita za kućnog ljubimca. Keva je konstatovala da zna dva parazita i ni jedan ne liči na ovog.
INSTITUT:
Otac se prvo sreo sa čovekom u belom (mantil naravno) ćelave glave i sa naočarima. Čim je čuo priču rekao je, vidno nervozan da nije nadležan i pozvao čoveka u crnom, i ovaj je nosio naočari ali druge vrste, mada nije bio ćelav. Malo je pričao, saslušao je šta moj otac ima da kaže klimajući glavom, a onda rekao da bi bilo najbolje da ja dođem, jer ja sam ipak ulovila konac.
Majka mi je spremila novo odelo, kuća je bila puna neke tenzije. Sve je bridelo. Konac je već bio mrtav, ali u komadu u bočici. Ponela sam ga sa sobom.
INSTITUT II:
Uveli su me u malu sobicu koju su nazvali kancelarijom nadležnog lica. Sedela sam onako zalizana u novom odelu, sa flašicom u ruci kada je nadležni stigao. Postavio mi je par uopštenih pitanja i dobio na njih par uopštenih odgovora. Onda sam smatrala da je red da i ja dobijem neke odgovore. Pružila sam mu bočicu. Upalio je stonu lampu koja je obasjala njegovo bledo lice. Pogledao je sadržaj flašice i dreknuo “sto mu…” razrogačenih očiju je buljio u bocu, ali ubrzo se pribrao, vratio mi bočicu, i čvrsto verujući da ne pobuđuje nikakvu sumnju dodao: “prvi put vidim takvo nešto”. Zadržali su me ceo dan zbog koje kakvih pitanja u vezi te noći na kraju se sve svelo na besomučno ponavljanje iste priče, pred tri čoveka, jednim koji je postavljao pitanja, mršavi tip u beloj košulji sa crvenim tregerima, ženom u uštirkanoj beloj košulji za mašinom za kucanje i onim mojim nadležnim.
Nego čudan izum te mašine za kucanje. Mislim kome to treba, pa čak i ljudi bez ruku mogu da kucaju, nogom na primer, šta će onda kome mašina za takvu stvar? Uostalom danas više niko i ne kuca, svi koriste zvonce.
Što se ovo dvoje tiče stekla sam utisak da ispod stola ne postoje, naravno ja sam dovedena u ovu sobu i nakon saslušanja iz nje odvedena a oni su ostali da sede, ili šta već rade. Nakon četiri sata saslušavanja, moj nadležni je počeo urlati “zašto si ubila skakavca?”, Moja objašnjenja nije udostojio pažnje, nastavio je da urla dok se nije zakašljao.
Naravno pustili su me. Uz par pretnji doduše. Da će me motriti, da ne napuštam grad ili državu još gore, da pazim šta radim, ovo su opasna vremena i slično. Svejedno nikakvi zeleni skakavci mi više nisu uskakali u sobu, ni u paru, ni solo. Eto samo sam to htela da vam kažem.
Subscribe to
Posts [Atom]
Post a Comment